Tata Lav i njegova sretna djeca

Dječje kazalište Dubrava & Kazališna družina Pinklec

Predstava je ostvarena u suradnji s Hum nakladom d.o.o.

TATA LAV I NJEGOVA SRETNA DJECA
(po motivima slikovnice Horsta Eckerta Janosha)

lutkarsko-igrana predstava / 3+
trajanje / 50 min

redatelj / Paolo Tišljarić
asistentica redatelja / Tatjana Lisac
adaptacija teksta i dramaturgija / Dino Pešut i Tatjana Lisac
scenografija / Leo Vukelić i Tea Janković
lutke / Tea Janković
kostimi / Ana Trišler
glazba i songovi / Igor Baksa
izrada scenografije / Leo Vukelić, Tea Janković i Domagoj Klasić
fotografije / Mario Besprska

Igraju:
Davor Dokleja / Jure Radnić (Tata Lav)
Marta Bolfan Ugljen / Amanda Prenkaj (Mama Lavica, Trili, Marica, Pavle, Mira, Alfred, Liza, Pimpo, Zebra)

Nemam se čega bojati, zar ne? Uostalom, djeca se ne bi trebala ničega bojati, a pogotovo ne svojih roditelja. Janoscheva slikovnica Tata Lav i njegova sretna djeca govori upravo o željama, avanturama i maštarijama koje tek u igri postaju stvarniji od stvarnosti. Dok je mama lavica na poslu i rješava veoma ozbiljne stvari u biznisu, Tata Lav ostaje doma sa svojih sedmero djece koje treba usrećiti i omogućiti im ono što požele. Tata Lav uči djecu, ali i roditelje kako se uz samo malo mašte, granice zbilje lako razbijaju, a mogućnosti igre postaju beskonačne. Konačno, u velikom gradu sve prolazi brže pa tako i djetinjstvo, stoga je zadaća svakoga roditelja omogućiti djeci igru, a time ih i usrećiti.

kritika…

Tek simpatična scenska slikovnica

Dječje kazalište Dubrava, Zagreb & Kazališna družina Pinklec, Čakovec:
Tata Lav i njegova sretna djeca (po motivima slikovnice Horsta Eckerta Janosha), red. Paolo Tišljarić

Odabravši za predložak djelo Horsta Eckerta Janosha, omiljenog autora malih čitatelja i slušatelja u prvim susretima s pisanom riječi i pratećom joj slikom, Dječje kazalište Dubrava i Kazališna družina Pinklec pretjerano su se oslonili na original, u čemu ne mislimo na sadržajni sloj nego na formu. Redatelj Paolo Tišljarić, naime, predstavu je, uz pomoć dramaturga Dine Pešuta i Tatjane Lisac, postavio kao scensku slikovnicu koja nastaje oko nekoliko sličica-epizoda nedovoljno čvrsto povezanih zajedničkom niti. Ta nit, koja nije uspjela zadržati predstavu na okupu, domaćinska je uloga tate Lava koji se brine za male laviće dok je mama Lavica na poslu. Takva labava struktura pretvorila je epizode u samostalne minijature koje su bez dramaturškog razvoja samo iznova potvrđivale početnu tezu kako posao domaćice, odnosno domaćina, nije niti lagan niti dovoljno cijenjen, no nisu rezultirale jasnijom završnom porukom.

Pozitivan aspekt te usmjerenosti na mikroplan nekoliko je vrlo zgodnih i duhovitih susreta tate Lava i malenih lavića i lavica koje upoznajemo kao male kreativce, genijalce, ljenčine i izjelice. Ta druženja nimalo lijenog kralja životinja i njegovih potomaka efektno su oblikovana u susretu fizičkog glumca i vrlo dopadljivih malih ručnih lutaka.

Davor Dokleja tatu Lava prikazao je vrlo živo i energično, uslijed čega je na trenutke dolazilo do pretjeranog pokreta i izraza. Usprkos tome, zračio je scenskim šarmom te je uspio pridobiti malene gledatelje na svoj glumački mlin. Marta Bolfan Ugljen simpatično je odigrala minijaturu zaposlene mame Lavice, a posebno se istaknula kao animatorica malenih Lavića. Činila je to vrlo uvjerljivo oživljavajući ih naizgled opuštenom i neformalnom animacijom koja nije težila strogoj preciznosti, nego je šarm i životnost oblikovala razigranošću. Vrlo duhovita je bila i kao Zebra u igrama lovice i čuđenja s tatom Lavom. Upravo čuđenje izazivala je i kod malenih gledatelja koji nisu točno shvaćali što radi ta prugasta životinja u Lavljem brlogu. Plod je to zgodne ideje koja je, usprkos duhovitosti, djelovala pomalo zbunjujuće na sceni. Naime, Marta Bolfan Ugljen kao animatorica je navukla odijelo u bojama pozadine kako bi se stopila s njom. Kako je pozadina, shodno Lavljim brlozima, daleko od crnila, scenografi Leo Vukelić, Tea Janković i Domagoj Klasić omotali su je zebrinim prugama, koje su postale i krinka animatorice. I sve je bilo u redu dok ta krinka nije postala lik.

Shodno razigranoj zebrinoj boji, scenografija je u cjelini djelovala kaotično, no pokazat će se, u isto vrijeme i funkcionalno. Unutrašnjost lavljeg brloga doimala se prenatrpano, no većina naizgled suvišaka dobila je tijekom predstave svoje opravdanje postavši rekvizita ili pak vratašca skrivenih rupa kroz koje su izvirali i u koje su se vraćali lavići. Da u razigranoj predstavi komadić vlastite zabave pronađu i roditelji, pobrinuo se Igor Baksa, koji je glazbu naslonio na nekadašnje domaće hitove poput Ja sam vlak, čije je riječi tek ugrubo prilagodio predstavi.

Tata Lav i njegova sretna djeca simpatična je i na trenutke duhovita i zabavna predstava koja je zbog nedovoljno čvrste strukture i cjeline ostala tek scenska slikovnica bez jasnije poruke i smisla.