Svinje
Tomislav Zajec
Dječje kazalište Dubrava & Kazališna družina KUFER
igrana predstava (nije za mlađe od 16 godina)
trajanje / 70 minuta
datum premijere / 20. rujna 2011.
Istražujući potencijale ambijentalnog kazališta Donje Dubrave,
Kazalište Dubrava & Kazališna družina KUFER
odgovorit će Vam na pitanje: Što se to događa u susjedstvu?
Redateljica / Helena Petković
Autor teksta / Tomislav Zajec
Scenografija i oblikovanje rasvjete / Leo Vukelić
Izbor glazbe / Damir Šimunović
Kostimografija / Neven Mihić
Asistenti režije i scenografije / Paolo Tišljarić, Tatjana Lisac
Fotografija na plakatu i grafički dizajn / Luka Vucić
Fotografije / Mario Besprska
Igraju / Aleksandra Stojaković, Nina Benović
…Žene s puškama su vam u dvorištu…
KUĆA?
Ono što je od početka rada na ovoj predstavi bilo iznimno interesantno jest ideja o ‘KUĆI’. Naime, odlučili smo predstavu useliti u nekazališni prostor obične, nekoć obiteljske kuće u Dubravi i postaviti je u prostoru koji je na neki način ready-made – izbjegli smo gotovo sve scenografske intervencije i kuću koristili onakvu kakvu smo pronašli.
Odjednom nastaje interesantna situacija: gospođa u vrtu susjedne kuće raspravlja o kupovini praška za pranje rublja na akciji – 8 kg za 80 kn…- dvije glumice sjede za stolom i razgovaraju s mrtvom papigom i kosturom… djeca se voze na biciklu – mi vučemo leševe… netko sluša Matu Mišu Kovača – mi u vrtu imamo mjuzikl… Broj dramskih situacija zapravo je umnogostručen korištenjem ovog prostora i odjednom postaje jednako interesantno ono što se događa na ulici, s druge strane živice, u vrtu do našeg, u kući s kojom dijelimo zid… Predstava počinje disati zajedno sa svojom okolinom i s onim što se uistinu događa oko nas. ‘Stvaran život’ suprotstavljen je kazalištu i potpuno teatraliziranoj situaciji, ali u isto vrijeme ta su dva svijeta povezana u simbiozi.
SVINJE?
‘Mjuzikl iz života na farmi’ – kako stoji u podnaslovu – bavi se sudbinom dvaju sestara, koje potpuno otuđene od svijeta, provode život brinući se za svinje na farmi, otimajući profesore iz grada (ovisno o interesima mlađe sestre) te ubijajući i zakapajući te iste profesore… Situacija postaje problematična kada otmu krivu osobu, krmače počinju crkavati, profesor baleta je u bijegu… No, nije ni to toliko bitno jer ‘čovjek uz pjesmu i ples zaboravlja brige’, a Ibru i Mala Ibru u pričuvi uvijek imaju i poneki song…Dok se iza kulisa kuće odvijaju brutalna ubojstva, publika je zabavljena nizom plesnih i pjevačkih točaka, konfetima koji stalno odnekud padaju, organiziranom rođendanskom zabavom… Ono što je nama bilo zanimljivo u ovom tekstu forma je kroz koju ovaj tekst komunicira s publikom, trenutci izrazite teatralizacije te niz crnohumornih i grotesknih situacija u kojima se sestre nalaze, odnosno koje sestre kreiraju. One su zatvorene unutar svog vlastitog svijeta, unutar svog vlastitog kazališta iz kojeg izlaza nema…
Helena Petković
kritika…
Ambijentalni svinjac na samom rubu
Za rijetko koju predstavu zaista vrijedi fraza da će gledatelj u njoj naći ono što traži kao za predstavu ‘Svinje’ nastalu prema tekstu Tomislava Zajeca u koprodukciji Kazališta Dubrava i KUFER-a te premijerno izvedenu u nekadašnjoj obiteljskoj kući u Dubravi
Da su ljudi svinje, odavno je poznato. Svaki javni zahod izravan je i vrlo konkretan dokaz. Svinje su zato, prigušene tom metaforom koja ljudima jest oslobađajuća, ali svinjama nije, pretrpjele cijeli niz civilizacijskih nepravdi. Ni krive ni dužne, pripitomljene su i nakon toga uzgojene, drugim riječima, primljene su u članstvo i nakon toga su im postavljeni standardi, kojih se one pridržavaju, a opet su jednostavno i samo svinje.
Uzalud se genetičari i biolozi trude dokazati kako su upravo one najpametnije u životinjskom svijetu, da su samo par kromosoma udaljene od ljudi, da su opsesivne, histerične i svojeglave baš kao i ljudi. Ništa im ne pomaže, nitko nije snimio ‘Planet svinja’. ‘Nema tice do prasice’ maksima je snažnija od nekadašnjeg zaklinjanja u bratstvo i jedinstvo. Dapače, upravo je na tom zaklinjanju palo nebrojeno puno svinjskih junaka, u vidu ‘civilnih’ žrtava. Prije nego što su počele padati i one ljudske. Sa svinjama je problem to što su previše blizu i previše slične ljudima. Kanibali u filmovima koriste ih kao ultimativnu osvetu, cijenjeni književnici daju im alegorijske uloge nasilnih diktatora, stripaši im crtaju treću nozdrvu kao oznaku nacionalnosti, književnici ih optužuju za čedomorstvo kako bi opravdali pogreške ljudskih revolucija, a sve to samo da bi pokazali koliko su nam svinje slične. Da smo iskreni, ‘Ti si svinja!’ bio bi kompliment.
Sjetio se toga i dramatičar, romanopisac i pjesnik Tomislav Zajec u svom ‘ranom radu’, komadu ‘Svinje’ koji je točno deset godina nakon nastanka dobio i scensku realizaciju. Predstava je dio Projekta Kuća Kazališta Dubrava, nekadašnjeg Dječjeg kazališta Dubrava koje je ovim iskorakom postalo ‘ozbiljno’.
U koprodukciji je sudjelovala i organizacija KUFER, što je nekad stajalo, a možda i danas vrijedi za Kazališnu Udrugu Frustriranih Redatelja. Predstava igra u ruševnoj kući u Dubravi što je, sudeći po najavi, plod ‘istraživanja potencijala ambijentalnog kazališta’ u tom specifičnom kvartu. I u tom je smislu izuzetno uspješna. Iako ne nudi šarmantnu vožnju brodom niti zidine ‘starije neg je starost’, ova vrsta ambijentalnosti pogađa nekoliko ciljeva istodobno. Najprije, predstavu prati lokalna baza, koja u kazalište možda ne odlazi, ali ne može zanemariti da joj se događa na kućnom pragu. Socijalna komponenta također je ispunjena, s obzirom na to da se s ceste, preko ograde, čak i bolje vidi nego iz ionako stisnutog gledališta u dvorištu Kuće dok zvukovi susjedstva koje živi ne smetaju, nego naprotiv dodaju lokalnom koloritu sve specifične sastavnice koje je u domaćem kontekstu ambijentalnost već i zaboravila. U svemu tome, predstava je i manje važna, ali ne i nevažna.
Riječ je o drami iz vremena kad je Tomislav Zajec tekstovima kao što su ‘John Smith ili Princeza od Walesa’ ili ‘Atentatorima’, iskušavao granice groteske i zauma. Ovaj komad iz te mladenačke jednako koliko i, ili čak posljedično, pobunjeničke ‘faze naukovanja’, duguje Vjedenskome i Ionescu, čak i više nego Harmsu i Beckettu. A nije daleko ni poetika Dubravka Matakovića, vinkovačkog treš crtača i glazbenika. Jer sve ono što se kod njega, ili kod Zajeca, čini pretjeranim i navučenim, slučajevi poput Josefa Fritzla stavljaju u bitno zbiljskiji ili barem stvarnosniji registar.
U ‘Svinjama’, doduše, nema motorne pile, ali ima svih ostalih sastavnica slavonskog gotika, hranjenog kako kukuruzom tako i ratnim strahotama. Režija Helene Petković slijepo se drži teksta u želji da ‘mjuzikl iz života na farmi’ zadrži snagu prvotnog udara na bolji ukus ili ukus uopće. Poetički, to je sasvim opravdano, s obzirom na mogućnosti ove koprodukcije, koja se pak s tematikom i stilom ove drame savršeno poklapa. Priču o dvjema sestrama na svinjogojskoj farmi, koje oca skrivaju u svinjcu, a nevine žrtve svojih iritacija zakopavaju u već prenapučenom vrtu, hrabro igraju Aleksandra Stojaković i Nina Benović. Iako gledatelj ne može uvijek biti siguran koja je nesvršenost dio režijskog prosedea, a koja specifične ‘snađi se, druže’ izvedene situacije, njihove su interpretacije točne upravo onoliko koliko to zahtijeva tekst i njegovo ovakvo uprizorenje. Treš se ni ne može igrati drukčije, jer ako se čovjek bavi svinjama, ne može biti baš potpuno čist.
Za rijetko koju predstavu zaista vrijedi fraza da će gledatelj u njoj naći ono što traže kao za ovu. ‘Svinje’ su i poruga i slikovnica i ogledalo, kao i zalog da će Projekt Kuća uspjeti, u ovoj ili nekoj sličnoj varijanti. Nažalost, povijest sličnih domaćih kazališnih inicijativa uči suprotno, ali nikad nije kasno. Pogotovo kad je sve od samog početka zamišljeno kao svinjac.
Igor Ružić, tportal, 22.9.2011.
Ženske uloge po kojima ćemo pamtiti kazališnu 2011.
Aleksandra Stojaković – ‘Svinje’, Dječje kazalište Dubrava, redateljica Helena Petković – Ambijentalni eksperiment na kakav se ne odlučuju ni bitno veća i produkcijski snažnija zagrebačka kazališta za ovu je mladu glumicu možda prekretnica kakva je treba, ali nekoliko ranijih prilike nije uspjela iskoristiti. U treš estetici ‘mjuzikla iz života na farmi’ Tomislava Zajeca nitko nije bio opterećen ni smislom niti kazališnim uzusima, i baš je to Aleksandri Stojaković pomoglo da na smetlištu – zablista.
