Športice i športići
Radica Jurkin / Stjepan Matanović
igrana predstava (5-12 godina)
trajanje: 45 minuta
datum premijere: 03.07.1999.
autor predstave (režija, glazba, scena, kostimi): Stjepan Matanović †
scenograf: Antun Crljen
glazbeni suradnik: Vlatko Panić
suradnica za scenski pokret: Simona Dimitrov – Palatinuš
Igraju
Zlato: Iva Lehunšek
Srebro: Mario Krstanović
Bronca: Vlatko Panić
Vesela i dinamična predstava koja na suvremeni način tematizira olimpizam, šport i športske aktivnosti. U ovoj predstavi, šport, stih, glazba i gluma, spojeni su u jedinstven doživljaj koji će kod mladih gledatelja ostati u trajnom sjećanju i potaknuti ih na slične ili istovjetne pokušaje.
Predstava je sudjelovala na Međunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku 2000. godine.
_____________________________________
Kritika
ŠPORTSKI; ZABAVNO, POTICAJNO
R. Jurkin – S. Matanović: Športice i športići, premijera u Dječjem kazalištu Dubrava u Zagrebu
Trećega veljače 2000., na Dan svetog Vlaha, ali ovaj put ne u dubrovačkoj, nego u zagrebačkoj istoimenoj Arkadiji, u Dječjem kazalištu Dubrava, održana je predstava Športice i športići koju prema slikovnicama Športske biblioteke za malene R. Jurkin autorski (režija, glazba, scena, kostimi) potpisuje Stjepan Matanović.
Predstava za male, mlade, one malo starije i najstarije dobrodošla je kao uvod u olimpijska događanja 2000. godine (iako će proći s malim brojem hrvatskih športaša), preorijentacija na zdrav športski život (uz zdrav duh), opuštena zabava gledatelja različitih uzrasta i stalna a scenski duhovita težnja za ljepšim, zdravijim i gipkijim tijelom.
Već je scenografija nagovijestila temeljni rukopis ove predstave: jednostavnost, domišljatost i postizanje scenske maksimalnosti minimalnim sredstvima. Tri velike (športske) medalje (zlatna, srebrna i brončana) na trima jednostavnim pozorničkim dijelovima istodobno su i dekorativna naznaka prostora, jasna dramaturgijsko-redateljsko-glumačko dječja-ljudska sugestija želje za pobjedničkim postoljem, ali i zgodna dosjetka za skrivanja, ulaske i izlaske glumaca na prednji dio pozornice. Početak predstave potiče u malih gledatelja športski duh: glumci utrčavaju na pozornicu iz gledališta uz međusobno bodrenje; od samog početka do kraja nezaustavljiv je ritam pokreta, glazbe, pjesme i govora. Tri vrlo spretna mlada glumca (u donjim dijelovima trenirke, žutoj, plavoj i crvenoj majci, tenisicama i „šiltericama“) pedesetak minuta pokazuju da se svi športovi mogu naučiti, da su svi zanimljivi i vrijedni i da je „ideja“ svijeta i kazališta prijateljstvo, a život da je šport. Dva vrlo pokretna glumca i iznimna glumica beskrajne energije i šarma, preobražavajući se u rode, zeca i ostale životinje, ali i olimpijske krugove, prikazuju da se ni iz čega može napraviti sve: od slika i planine pod snijegom do duboka bazena prepuna vodom. Mala i velika publika skupa s glumcima skija se, sanjka, kliže, vozi bob u stolcima, pleše, skače u vodu, igra nogomet, odbojku, rukomet, tenis, sve bez lopte i rekvizita; glumci konkretiziraju razgovor uz kavu jedrilica-stolaca, borbu u koridi, prikazuju i(li) žive, osjećaju što znači zajedništvo, a što kad je čovjek sam, što kad nas fauliraju, a što kad nam sudac čini nepravdu.
Uz izvrsnu glazbu predstava je, poput stranica slikovnice, kvadrata stripa ili kadrova crtića, podijeljena na manje dijelove dinamičnim stankama ubrzanih pokreta (kontrapunktirajući zaustavljanje kamere ili tehnički često televizijsko usporavanje finiša, npr.), oblikujući mozaikalnu strukturu športskih sličica. U onome „između“ glumci u ritmu ubrzana sata izmjenjuju prostore i vremenske udaljenosti krećući se pravocrtno pozornicom. Bez ijednog rekvizita (osim tri stolca i panoa-ploče) scenski umjetnici utjelovljuju sva športska umijeća, i u gledalištu pronalazeći pravu športsku publiku koja neposredno i iskreno odobrava njihovo športsko a radosno natjecanje.
Vrhunac je predstave ipak, čini se, bio nakon prvoga završnoga pljeska, kad velik dio dvorane pristaje na animiranje na pravi aerobik, razgibavajući prste, šake i podlaktice, uz povike sa scene i uz odgovarajuću glazbu, pristajući na zabavni citat svakodnevne situacije pred televizorima i veselo prepoznavanje slučajno ili namjerno izabranih kućnih izazaslonskih autora gombanja, aerobika i sl. rekreativnih aktivnosti. I kao nakon svakog dobrog treninga, ovaj put uz cvijeće i pljesak odobravanja, nakon premijere krenuli smo u predvorje na sokove i bezalkoholno piće.
U kazališnom smislu najveća je vrijednost ove nepretenciozne predstave za djecu i one koji se tako osjećaju u svim detaljima domišljen scenski pokret (suradnica za scenski pokret Simona Dimitrov-Platinuš) koji kineziološki gledano izrazito sposobnu glumačku trojku pretvara u prave športaše na pozornici što bez imalo umora odolijevaju pokretima svih športova, športskih igara i ritmičko-plesnih zakonitosti i napora. Izrazita izražajnost pokreta, osjećaj za ritam, naglašena mimika te kontakt i suradnja s publikom karakteristični su za glumačku trojku: Iva Lehunšek, Mario Krstanović te, u trajnoj naizmjeničnoj igri, Antun Čajko, Marko Matanović i Vlatko Panić (koji se pojavljuje i kao glazbeni suradnik) pozornicu i gledalište spojili su pozitivnom energijom, osjećajem vedrine, radošću igranja i sudjelovanja, dobrom uigranošću i pozivom na igru. Gotovo bestežinsko stanje i nikakav umor u glavi i tijelu provukli su drugu najvažniju nit ove predstave: želju da se djeca i mladi ljudi izaberu šport ni ne pomišljajući na bilo kakvu (alkoholičarsku ili narkomansku) ovisnost koje je pun naš stoljećima star i sve zagađeniji svijet.
Mira Muhoberac, HRVATSKO SLOVO, 11.2.2000.
_____________________________________
Ni iz čega – a dobro!
N. Jurkin – S. Matanović: Športice i športići, Dječje kazalište Dubrava u režiji Stjepana Matanovića, siječanj 2000.
Postoji športska knjižnica za malene, čak pod pokroviteljstvom Hrvatskog olimpijskog odbora, „da se s poticajima športa počne rano“. Urednica je te knjižnice (o kojoj su Školske novine pisale!) Mihaela Šigir-Dubravec, a nakladnik – tko bi znao zašto – Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora. Možda društvo predškolskih nastavnika ne postoji ili je stvar u onome što je Šigir-Dubravec do predsjednica srednjoškolsko nastavničke udruge, s osobitim zanimanjem na predškolce?!
No, cijela ta knjižnica sastoji se od dvanaest slikovnica jedne te iste autorice, Radice Jurkin, odnosno ilustratorice Maje Šurjak. Stjepan Matanović, redatelj ove predstave, imao je na uvidu sve te oslikane brošurice s po dvadesetak stranica, premda su neke od njih još u tisku. Šigir o Jurkin i Šurjak piše da su to „zrnca igre rasuta u stihovima i crtežima“, da će to „osnažiti djecu da se odupru tamnoj strani besmisla“ (a koja je besmislu svijetla strana?!), „vrijedan doprinos približavanja svih mogućnosti koje pruža izabrano zdravlje djeci rane dobi“ (baš tako piše!) i još toga tako nakićenog. Stihovi Radice Jurkin su: „Buć…buć..za nos se ne dam vuć…“ (Ni ja!). Zatim, ne više izvan konteksta: „Na lokalnom radiju,/ za športsku emisiju,/ priprema Dabar intervju!/ Štovani gradonačelniče,/ ne bi li bilo mudro,/ za vaterpoliste i / plivače,/ od gradilišta sagraditi plivalište?/ Čim prije/ tim bolje/ odgovori on/ energično u mikrofon“ (Športski radio). No, i nije sve o sportu: „NA naslovnoj stranici/ čuvenog lista/ riječ je opet/ o problemu glista“, piše u ovoj „poeziji namijenjenoj djeci“ kojoj inače „u pravilu prijeti nekoliko opasnosti“ kao na primjer, čitamo dalje, „puko rimovanje bez puno svrhe i smisla“ itd., itd. No, projekt tih slikovnica ima potporu Vladina povjerenstva za suzbijanje ovisnosti, razvija se sportski duh, itd., itd.
Prva je od tih slikovnica naslovljena „Športice i športići“ pa se tako zove i predstava u kojoj se recitiraju neki od ovih stihova, a ima i prizora o borbi s bikovima, skakanju žabe u vodu itd.
Iz toga, dakle- Matanović je napravio odličnu predstavicu za malene, u dobi od četiri dodvanaest, kako on kaže u promidžbenoj poruci, ali biti će da je to ipak recipijentno ponajbolje za predškolsku i posve ranu školsku dob.
Četrdesetak minuta troje izvrsnih i vrsno školovanih glumaca- Iva Lehunšek, Mario Krstanović i Vlatko Panić – održavaju dječju pažnju izvanredno usklađenim i uigranim scenskim pokretom, odmjerenom gestikom i mimikom, tako dobro i vješto da bi mogli govoriti i stalni „iš“ (i više niš – da pripomognemo stihoklepnuti „kratke pjesmice“) – djeci bi svejedno bilo zabavno. Matanović je u četverostrukoj ulozi: režija, glazba, scena i kostimi. Kao redatelj postupio je mudro: Simona Dimitrov – Palatinuš vrlo mu je pregledno i igrivo razgibala scenski pokret, tako da je gesta i grimasa više nego govora, a svaka je izgovorena riječ – radost samog čina kazivanja, pa joj smisao i nije toliko bitan: dio je igre na sceni. Pritom je odabrao glazbu koja je jako slušna, suradnik mu je u tome bio Vlatko Panić.
Scena je jednostavna: tri lagana zaslona s tri „olimpijske medalje“, pred njima glumci vješto pokretima oblikuju olimpijske krugove. Kostimi su najobičnije tamne hlače i raznobojne majice: žuta, crvena i plava, kao i rečeni krugovi…
Sve je, dakle, u promišljenoj i iznimno domišljenoj režiji, u čistom i do tančina uvježbanom i zanimljivom scenskom pokretu, u glumačkoj vještini. Tako taj školski sat začas prođe!
Prednost je i u tome što se može lako igrati i izvan kazališta, u školskom predvorju, u gimnastičkoj dvorani,..
Dječje kazalište Dubrava jedina je zapažena (a možda i jedina uopće) kulturno- umjetnička ustanova na području ovog prigradskog satelita koji je brojniji od brojnih gradova u unutrašnjosti: to prije je istaknuti njegova važnost. Ako djeca budu dovođena u kazalište?! I ako ono bude imalo i drugih tekstova te redatelja i glumaca koji će ih moći uprizoriti..Naime, ako je gotovo ni iz čega nastala dobra predstava- biti će valjda i iz nečega- makar jednako tako?!
Stijepo MIJOVIĆ KOČAN, Školske novine, Zagreb, 22. veljače 2000.
_____________________________________
OŽIVLJENA SLIKOVNICA
Kada je Društvo srednjoškolskih profesora u Zagrebu 1998. objavilo dvanaest knjižica Športske biblioteke za malene autorica Radice Jurkin i Maje Šurjak, malo je tko očekivao da bi, osim čitanja rimovanih stihova koje prate ilustracije diznijevske provenijencije, ovi naslovi mogli doživjeti još jedan oblik recepcije – onaj scenski! No, upravo to se dogodilo u Dječjem kazalištu Dubrava koje je izvelo predstavu Športice i športići, autorski projekt Stjepana Matanovića.
Nepretenciozni tekstovi, koji najmlađim čitateljima nastoje približiti različite aspekte športa, autoru predstave postali su samo jedan od scenskih znakova, ravnopravan glazbi ili pokretu, udaljujući time sa scene nepotreban verbalizam. Opasnost od tekstualnog zatrpavanja scenskog prostora dodatno je izbjegnuta i namjernim raščišćavanjem pozornice od bilo kakva nagomilavanja scenskog znakovlja.
Jednostavna scena, s tri paravana, tri stolca i – tri glumca u športskoj opremi, sav su rekvizitarij kojim je Matanović uspio razigrati scenu, maksimalno zaposliti glumce pravim glumačkim zadacima, a ujedno pokazati već gotovo zaboravljeni respekt prema publici (koju ne treba samo šokirati, omalovažavati, niti prozivati, nego je i podsjetiti da je ona prijeko potrebna sastavnica svakog teatra). Jer, poput nekog zajedničkog treninga, i ova se predstava uigrava ritmički od polaganijeg, uvodnog dijela prema bržoj završnici, pružajući publici mogućnost da pasivno promatranje zamijeni aktivnim sudjelovanjem.
Ako takvu povratnu informaciju rado nudi odrasla (premijerna) publika, ne treba uopće sumnjati da će još protočniju komunikaciju sa scenom ostvariti prava publika ove predstave – dječja! Matanovićevu scenskom umijeću treba pripisati još jednu bitnu odrednicu ove predstave: jasan ironijski odmak od medijske slike športa.
Karikaturalnost, kao njezina posljedica, precizno pogađa ukus publike ne prelazeći ni na trenutak u lakrdiju. Njezinoj su izgradnji i razgradnji na pozornici, naravno, najviše pridonijeli glumci Iva Lehunšek, Mario Krstanović, Antun Čajko/Marko Matanović/Vlatko Panić, koji su uspjeli transformacijama predstaviti ne samo različite športaše nego i popratno osoblje: trenere, novinare, animatore; a progovorile su i jedrilice i životinje. Dakako, svatko svojim jezikom.
U vrijeme kada teatar nastaje svuda, a najteže ondje gdje mu je mjesto – u teatru, pravo je osvježenje pronaći predstavu koja ni sebe ni publiku ne opterećuje, nego veseli, koja mudro postavlja pitanja i ne sugerira gotove, jednoznačne odgovore, predstavu koja nudi mogućnost izbora. Uvjereni smo da će i za gledatelje takva predstava biti – izbor!
Lidija Dujić, Školske novine, 21.3.2000.