Naslovnica » predstave na repertoaru

Povuci-potegni

Mario Kovač
(prema motivima narodne pripovijetke Čudnovata repa)

igrano-lutkarska predstava / 4+
trajanje: 35 minuta
datum premijere: 26. veljače 2009.

Redatelj: Mario Kovač
Adaptacija i dramatizacija: Mario Kovač
Scenografija i kostimografija: Iva-Matija Bitanga i Leo Vukelić
Koreografija: Kristina Bajza Marčinko
Glazba: Tomislav Babić
Izrada lutki: Vinka Krnić Markovinović
Ilustracije: Nikola Krnjaić
Fotografije: Božidar Raos
Oblikovanje svjetla: Dražen Čretni
Oblikovanje zvuka: Dino Čosić
Scenska tehnika: Domagoj Klasić

Igraju:
Sanja Sumrak (Baka, Mačka)
Ranko Stojić / Mario Krstanović (Djed, Pas)
Dina Đuka / Nina Benović / Ana Maria Štefanac (Unuka, Miš)

Čudnovata repa zamišljena je kao neverbalna predstava u kojoj bi se pomoću scenskog pokreta i deskriptivne, originalno skladane glazbe ispričala priča o zajedništvu. Poznati motiv iz dječje literature upotrijebili bi kao metaforu za mirenje naizgled suprotstavljenih strana u vidu životinja (pas, mačka, miš) i ljudi (baka, djed, ali i unuka). Svakodnevni život likova zapeo je u dosadnu rutinu u kojoj su nerazumijevanje i svađe zauzele svoje opće mjesto. No pojavom velikog zajedničkog problema oni se ujedinjuju i tako ta vrsta rada postaje terapeutska sila.

Osim glazbe i scenskog pokreta, želja nam je obratiti i posebnu pažnju na vizualni identitet predstave. Ovaj autorski tim je već zajednički ostvario predstavu Igra rađenu po motivima istoimenog animiranog filma Dušana Vukotića pa nam je želja ponoviti uspjeh i kvalitetu te suradnje.

POVUCI – POTEGNI je neverbalna predstava za djecu koja propituje međuobiteljske odnose na slojevit način prilagođen dječjem uzrastu. Jedna velika repa postaje naizgled nemoguć zadatak i katalizator koji ujedinjuje posvađanu obitelj. Svijet u kojem živimo daje nam svakodnevno na tisuće razloga zašto se s nekim posvađati ili zašto ga mrziti, dok one vrijedne osjećaje guramo u kut kao zastarjele i dosadne. Okolina nam zadaje rodne, generacijske i kulturalne obrasce prema kojima bi trebali posložiti vlastiti život te ga ukalupiti u ponuđene ladice. Ova predstava mali je pokušaj da se ti obrasci demontiraju te da taj isti život uzmemo u vlastite ruke i modeliramo ga po svojoj želji ne obazirući se na ono što drugi misle da moramo.

English:
PUSH & PULL is a piece about power of unity in a world of egoism and selfishness. Unity of different genders, generations and even species can be gained if only we could open our eyes, ears and all other senses towards creatures around us. Grandparents, their granddaughter and animals (dog, cat & mouse) are being united with a help of one giant stubborn turnip! A different world is possible!!!

Kritika

Poput zgodne točke klaunova u cirkusu

ZAGREB – Pri­ču o di­vov­skoj re­pi izra­sloj u skromnom vr­tu ba­ke i dje­da na sce­nu Dječjeg kazališta Dubrava je po­sta­vio Ma­rio Ko­vač kao vizualno vrlo dop­ad­lj­ivu. “Po­vu­ci-po­te­gni” je je­dno­sta­vna pred­sta­va i pod­sje­ća na cir­ku­sku to­čku kla­u­no­va. Sve je u po­kre­tu i ge­sti, a go­vo­ri se tek po­ma­lo, i to ne­kim simpatičnim, po­je­dno­sta­vlje­nim je­zi­kom, po­put je­zi­ka dvo­go­dišnja­ka.

Ro­ti­ra­ju­ća sce­no­gra­fi­ja lijepo nado­pu­nju­je ri­tmi­čnost užur­ba­nog kre­ta­nja na sce­ni, a lu­tke psa, ma­čke i miša ko­ji će spa­si­ti stvar s ne­sa­vla­di­vom re­pom li­je­po izgle­da­ju i po­sve su fun­kci­o­nal­ne (izradila ih je Vin­ka Kr­nić-Mar­ko­vi­no­vić). Li­ko­vi osta­ju sasvim ti­pi­čni. Ba­ka Sa­nje Su­mrak uvi­jek je užur­ba­na, djed Ran­ka Sto­ji­ća “fu­ra” se na sna­gu, a unu­ka Di­ne Đu­ka dje­čje ra­zi­gra­na.

Pred­sta­va je či­tka i pi­tka, tra­je ma­lo više od po­la sa­ta i prem­da ni­je ona­ko smi­ješna ka­ko bi že­lje­la bi­ti, mo­že bi­ti do­bar izbor za predškol­ce.

Iva Gruić, Jutarnji list, 28. veljače 2009.

__________________________

Sloga i repu čupa

Nova premijera Dječjeg kazališta Dubrava igrano-lutkarska predstava Povuci-potegni namjenjena je najmlađoj kazališnoj publici, djeci od četiri do deset godina. Upravo dobi ciljane publike prilagođena je poetska i komunikacijska bit predstave koja doziranom razigranošću autoritativno vodi djecu kroz 35 minuta dugu kazališnu čaroliju.

Redatelj Mario Kovač adaptirao je i dramatizirao Čudnovatu repu, jednostavnu narodnu pripovijetku o snazi sloge i ljubavi u kojoj se jedna repa čini nesavladivom preprekom razjedinjenoj obitelji, ali je i razlog ponovnog zbližavanja, sa završnom mišlju kako sloga i repu čupa. Kovač pred male gledatelje postavlja predstavu punu veselih i dopadljivih redateljskih rješenja poput poetskog umetka čija funkcija je u biti tehničke prirode – promijena scene. Također, u predstavu smješta i svijetu djeteta i dječje igre vrlo bliske lutke, koje je izradila Vinka Krnić Markovinović.

U komunikacijskom sloju predstava se ne oslanja na govor, koji je minimaliziran i iskrivljen, nego na mimiku i gestu. Time je izbjegnuta moguća dosada koja se u mladih gledatelja pojavljuje kad riječ nadvlada akciju, ali i nerazumijevanje zbog glasnoće (predstave za najmlađu publiku uvijek su bučne, prepune glasnih dječjih zapitkivanja i ostalog neposrednog ponašanja, koje može prekriti scenski govor). Neverbalnu pak komunikaciju, prenošenje informacije putem tjelesnih znakova, djeca prihvaćaju i razumiju, jer jedna jasna gesta kazuje im mnogo više od nekoliko rečenica pojašnjenja.

Redatelj strukturom i ritmom predstave pažljivo podiže raspoloženje, da bi ga pretočio u čuđenje i napose oduševljenje, ni u jednom trenutku ne ostavljajući dijete ravnodušnim i u potpunosti zaokupivši njegovu pozornost. Komične su scene odlično dozirane i povezane s nenametljivom moralnom porukom.

Glumci igraju na granici mime i karikature. Sanja Sumrak odlična je u ulozi Bake. Razigrana pokretom i gestom, ne pretjeruje ni u jednom, ispunjava svoj lik vrlo dopadljivim i duhovitim glumačkim minijaturama, a izmjenjujući slogove i reducirajući riječi za pojedine foneme uspjelo oblikuje govor nalik tepanju (kuka, juto…). U animaciji mačke u potpunosti je usmjerena na lutku te joj vrlo uvjerljivo udahnjuje živ pokret. Ranko Stojić kao Djed vrlo je dopadljiv i duhovit, posebice gestovno izražajan. Slabiji je u scenama koje zahtijevaju da pokretom prati ritam zvuka, poput čupanja repe. U animaciji psa nije dovoljno usredotočen na samu lutku, čime lutka dobrim dijelom ostaje tek lutka. Dina Đuka kao unuka glumački je neuvjerljivija jer ne pronalazi pravu mjeru između karikature i mime zbog čega ponekad prelazi u preglumljavanje, no dobro iskorištava mogućnosti lutke u razigranoj i veseloj animaciji miša.

Scena Ive-Matije Bitange i Lea Vukelića vrlo je dopadljiva i funkcionalna. Scenska kućica ima mogućnost rotacije i ta vrtnja postaje sastavni dio radnje. Kostimi istog tandema veseli su, šareni i razirgani. Glazba Tomislava Babića dječje je jednostavna i ilustrativna.

Povuci-potegni pametna je i zaigrana predstava koja se niti u jednom trenutku ne zaboravlja na malog gledatelja koji prepoznaje situacije, uživa u svakom trenutku razigranosti i scenske duhovitosti, čudi se poetičnosti i veseli konačnom uspjehu.

© Igor Tretinjak, KULISA.eu, 1. ožujka 2009.

__________________________

Pitko i lagano

Poznata  ruska narodna pripovijetka „Čarobna repa“ poslužila je kao polazište za analiziranje zamršenih i često teških međuljudskih odnosa, opterećenih kulturološkim i rodnim matricama, u kontekstu određivanja pojedinih uloga i moći. Kovač se odlučio za (uglavnom) neverbalni izričaj. Naime, likovi međusobno komuniciraju svojevrsnim tepanjem, što je rješenje koje se moglo izbjeći, pogotovu jer je predstava namijenjena djeci od četiri do devet godina. Ipak, mora se priznati da na taj način predstava dobiva na određenu šarmu i duhovitosti.

Od rečenog daleko je važnije što se poruka o jednakoj vrijednosti svih članova zajednice (važnost sudjelovanje maloga miša u skupnom zadatku vađenje repe) jasna i čista. Inače, Kovač dobro vodi pripovijest, prikazujući djeda, baku i unuku u obavljanju svakodnevnih poslova, no jedini mu je problem pomalo neuredno organizirana mizanscena, pa se višekratno i bez razloga kućica i ogradica (odlična kompletna likovna oprema Lea Vukelića i Ive-Matije Bitange) vrte i namještaju.

Zanimljive i oblikom i koloritom su kreirane lutke životinja (Psa, Mačke i Miša) koje je izradila Vinka Krnić Markovinović, jer u tom području vlada poprilična zasićenost istim potpisom etabliranih lutkara na našoj kazališnoj sceni.

U cijelosti, predstava koja traje 35 minuta pitka je i lagana, dobrog i neopterećujućeg ritma te se u ugodnosti prati.

Helena Braut, VJESNIK, 28.2.2009.

__________________________

Tako su neposredni…a glazba je sjajna!

Mario Kovač, Povuci – potegni, Dječje kazalište Dubrava, Zagreb, 2009.

Dječje kazalište Dubrava, neopravdano zagrebačko siroče o kojemu mjesna vlast slabo skrbi i koje nikako da postane gradsko te tako znatnije razvije kazalište za djecu u istočnome dijelu Zagreba koji je sada već zamalo veličine Splita – u predstavici Povuci – potegni Marija Kovača podsjeća nas na davne pučkoškolske čitanke i na narodnu pripovijetku Čudnovata repa. To je prekrasna pričica o tome kako se udruženim snagama sve može postići i kako onaj u družini najmanji može dati najviše te biti presudan za uspjeh nekog pothvata.

Očito je da Kovač nije raspolagao baš nekim novcem da bi ostvario ovu svoju zamisao: pas, mačka i miš, umjesto da budu žive lutke, to jest glumci u ulozi lutaka, što bi omogućilo da uvjerljivije i slikovitije predstavi pripovijest – on se morao zadovoljiti običnim lutkama kojima se glumci naprosto igraju, kao što se djeca igraju lutkama! Još je nešto vrlo dvojbeno: smije li se na pozornici u svim ulogama tepati (kuća je kuka, repa je epa, itd), pogotovo ako je predstava najavljena kao neverbalna, a i inače, osim ako neki lik to zahtijeva?! Dvojbena je stanovito i koreografija (Kristina Bajza Marčinko), nespretna, osim što ne poštiva pripovijest i iskrivljava ulogu miša, dvojbena je i nazočnost onih sjekiretina…

No, usuprot svim tim i inim još mogućim prigovorima, riječ je o gledljivoj i očito djeci dragoj predstavici: 35 minuta, primjereno najmanjima! Zahvaliti je to nevjerojatno djetinjastoj, biva kazati iznimno neposrednoj i iskrenoj igri svo troje glumaca (Sanja Sumrak – Baka, Ranko Stojić – Djed i Dina Đuka – Unuka). Pantomimske je igre moglo biti i više, ide njima to!

No, dojmljivosti i kvaliteti predstave pridonijela je i odjeća glumaca, puna starinske obleke , kao i živopisna pozornica koja predstavlja kuću na selu (Iva – Matija Bitanga i Leo Vukelić). Najviše pohvale, međutim, zaslužuje glazba Tomislava Babića; u savršenoj suradnji s redateljstvom, ona prati i naglašava svaki glumački pokret, čini predstavu stalno napetom; tako se to radi – pogotovo za djecu!

U sažetku: simpatično, iako prenaivno – malenima moguće prihvatljivo koliko i vlastita igra!

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN, Školske novine, 28.04.09.

__________________________

Festivali

– 9. Naj, naj, naj festival, GK Žar ptica 2009.
– BOK fest, Bjelovar 2009.- ASSITEJ, Čakovec 2009.
– Monte Librić, Pula, travanj 2013.