Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću
(lutkarska komedija u 5 scena)
Dječje kazalište Dubrava & Kazališna družina Pinklec
lutkarska predstava / 4+
trajanje / 45 minuta
svečane premijere / 14.4.2013. u CZK Čakovec i 18.4.2013. u DKD-u
dramatizacija i režija / Tamara Kučinović
likovno oblikovanje (scenografija, lutke, ilustracija) / Gulnaz Fatikhova
autor glazbe / Hrvoje Radnić
oblikovanje svjetla / Tamara Kučinović
uloge
Eva Ćutković / Marija Kolb
Djed Dobriša Ćutković / Matija Kezele
Dragica Prištalo / Mario Jakšić
Buco Cajzek / Davor Dokleja
Kućni duhovi / Marija Kolb, Matija Kezele, Mario Jakšić, Davor Dokleja
izrada scenografije i lutaka / Gulnaz Fatikhova, Domagoj Klasić i Tamara Kučinović
ton-majstor / Dino Čosić
scenska tehnika / Domagoj Klasić
majstor rasvjete / Domagoj Klasić
„KUĆNI DUHOVI ILI NEVIDLJIVI RECEPT ZA SREĆU“, autorice i redateljice Tamare Kučinović, predstava je koja će nastati prema motivima dječjeg romana Dubravke Ugrešić „Kućni duhovi“. Zamišljena je kao lutkarska predstava, a namijenjena je vrtićkoj djeci i nižim razredima osnovnih škola.
Kroz prizmu jedne djevojčice predstava će pokušati reći djeci da u noćnim zvukovima nema ništa loše i da to nisu čudovišta u tami nego predivna noćna bića koja tvore noćnu muziku i čine san mirnim i čvrstim. Igra zvukova, svjetla, hodajućih predmeta u kojima žive kućni duhovi te sjena koje nastaju od tih istih predmeta, učinit će svijet Evi i strašnim i predivnim.
dnevnik
______________________________
9. travnja 2013. / Marija Kolb
Biografija Eve Ćutković
Zovem se Eva Ćutković, imam 7 gonida i polazim 1. radrez osnovne škole. Najdraži pretmed mi je matimateka, a fiziku me djed poučava kad dođem k njemu za vrijeme na školskih prakniza. Tada često radimo pokuse , pa sam jednom prikilom napravila ogrlicu od morde galice. Najviše volim učiti o svemiru i poralnoj svjetlosti koja se zapravo zove aurora borealis. Aurora znači zora. Za 7. rođednan mi je deda poklonio predivan tekeslop da mogu promartati zvijezde i to mi je bio jedan od najljepših dana u žitovu, jer sam se samo tada usudila iz poptunog mraka promatrati zvijezde. Nije da se ja bojim mraka, nego obožavam svjetlost koju stvaraju žarne niti mojih prijateljica lampapa, kad se struja pusti u njih. Imam tri lampape: Neptunka, Plutonka i Saturniju i svaka svijetli na svoj način.
Znam sve o Nikoli Tesli, kojeg je Edisom prevario kad mu je oteo zalsuge za njegove izume. Edisom uopće nije fora, žao mi je što je Tesla umro kao simorah. Kad odrastem bit ću izutimeljica. Planiram napraviti rotoba koji će se puniti lunarnom svjetlošću. Oči će mu svijetliti ultraljučibastom, a alarm stroposkoboskom svjetlošću. Bit će dinajziran da u svemu pomaže čovjeku. Pazit će ga po mračnim ucilama, pjevat će mu kad je tužan, peći će pačalinke kad je čovjek gladan, usisavat će dlake od kućnih ljumibaca, a u slobodno vrijeme otkrivat će tajnu broja Pi i točan broj njegovih decumala.
S druge strane hrvatski mi baš ne ide.Učiteljica je jednom tati rekla da sam disluksična. Pa i jesam. Luks znači svjetlo, pa sam valjda, ako volim svjetlo i lampape, disluksična. Tata je rekao da učiteljica nije na to milsila, nego na moj prolbem s izgovurom i pisanjem riječi. Pa što, ponekad ne znam riječ dobro izduklinirati ali svi shvate na što milsim a i deda samnom vježba svaki dan. Kad izumim rotoba, on će govoriti umjesto mene, pa učiteljica neće moći reći da imam veliki prolbem. Voljela bih izumiti leteći bucikl i otputovati s njim na mjesec, do svoje 15-e gonide. Propotit već imam u svojoj sobi. Tretuno ga moj plišani prijatelj, Mr Medo, najviše koristi jer sam ga natjerala da vježba svaki dan otkad se uljenio – jer mu je otpala jedna noga. Jako je smiješan dok vozi bucikl. Mr Medo je moj najbolji prijatelj, ali je jako plašljiv, pa moramo spavati s upaljenim lampapama jer se on boji mraka.______________________________
3. travnja 2013. / Marica (7)
prijedlog plakata
______________________________
2. travnja 2013. / Matija Kezele
Biografija
DOBRIŠA ĆUTKOVIĆ, 55
Voli pričati priče, samouk, kolekcionar sitnih predmeta
Žena mu Irena Ćutković, trenutno je na putu oko svijeta.
Bavi se najmanje svojim, a najviše tuđim problemima.Horoskopski znak: Djevica.
Instrument: Harmonika.
Oduvijek vodi dnevnik o svemu što se događa, pa i o gospodinu Vremenu.
Svaki dan prelistava dnevni tisak kako bi mogao pratiti razvoj čovječanstva i njegove promjene.Životinja: Pas.
Glavni zadatak u predstavi: Izmišljati priče za unuku Evu koja se boji zvukova iz mraka i istjerati kućne duhove
Tajna: Nekad davno susreo se sa kućnim duhovima…
Životni slogan: Tko rano rani, dvije sreće grabi!
Zanimanje: Geodet.
Hobi: Ribičija.
______________________________
10. ožujka 2013. / Tamara Kučinović
Uvelike su počeli radovi na predstavi „ Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću “. Humorističnu zgodu o tome kako kućni duhovi pokušavaju riješiti ustajale probleme stanara jedne stare zgrade, s veseljem već neko vrijeme stvaraju: Tamara Kučinović (režija), Matija Kezele, Marija Kolb, Davor Dokleja, Mario Jakšić (glumci – lutkari), Gulnaz Fatikhova (likovno oblikovanje), Hrvoje Radnić (glazba) u koprodukciji Dječjeg kazališta Dubrava iz Zagreba i Kazališne družine Pinklec iz Čakovca. Premijere će se održati 14.4. u 16 sati u Čakovcu i 18.4. u 19,30 u Dubravi.
A recept za rad na ovoj fantastičnoj komediji za djecu u 5 scena, glasi:
- 10 kg dobre volje
- jedna ideja (pacati u mozgu redatelja 6 mjeseci)
- 4 dobra glumca (26 – 35 godina)
- jedna mala ruska Tatarka u ulozi likovnjaka
- jedan mladi muzičar
- jedan hladan atelje u Savskoj 102
- 10 kg željeza
- jedan švas aparat
- 40 metara čvrste žutice
- uzeti alat iz tatine garaže
- svakojake tkanine (obavezno uzeti kod bake u ormaru)
- malo papirologije
- 25 kila koprodukcije i administracije
- 4 muške ruke spremne za pomoć
- nešto tehnike
- dobro posipati kazališnim prahom
Sve to zatvoriti u prostore Dječjeg kazališta Dubrava 20. veljače 2013. i miješati do premijere. Kuhati na laganoj vatri, dobro paziti da ne iskipi, i paralelno se obavezno puno smijati.
fotografije s probe…
Opće je poznato da svi ljudi ovog svijeta žele biti sretni. No, i opće je poznato da sreću mnogi traže na vrlo čudan način – čekajući da sama samcata padne s neba. To čekanje je najuspješnije ako po pitanju vlastite sreće ne činimo baš ništa. To ništa se pak vrlo uspješno može činiti na razne načine, ovisno o vlastitim predispozicijama.
U jednoj staroj zgradi žive baš takvi ljudi i već dugo čine to jedno veliko NIŠTA na putu do sreće. Jedan punašni kojem je plesna partnerica kranjska kobasica, jedna usamljena žena koja se tješi sapunicama, jedna djevojčica koja se boji mraka i jedan djed koji se bavi tuđim problemima. No, ako k njima uselimo kućne duhove koji će ih izluditi svojim malim slatkim spačkama i dovesti ih do krajnjih granica razuma oživljavajući predmete koji im smetaju na putu do sreće, natjerat ćemo ih da izbace iz života sve što im ne treba i konačno prestanu čekati da im sreća padne s neba, a sami učine korak k njoj.
Kritika…
______________________________
Kućni duhovi je predstava koja će djeci odagnati strah od mraka i noćnih čudovišta
Djevojčica Eva boji se mraka. Stanuje s djedom koji isprva vodi borbu s duhovima osnažujući tako svoju unuku, ali s vremenom joj počinje govoriti istinu o čudnovatim zvukovima koji je noću plaše.
Škripanje, šuškanje i lupkanje dolazi od susjeda Buce Cajzeka koji u gluho doba noći postaje neobjašnjivo gladan i kreće u boj s kranjskim kobasicama, češnjovkama i drugim suhomesnatim delicijama.
Drugi izvor buke usamljena je susjeda Dragica Prištalo koja utjehu nalazi u meksičkim sapunicama i redovito oplakuje Alejandra, Rodriga i Esmeraldu.
Priča doživljava vrhunac kad na scenu stupaju kućni duhovi koji ulaze u njihovu malu zgradu kako bi unijeli promjene.
Iako naizgled unose nemir premještajući, kvareći i kradući njihove najmilije predmete, zadatak kućnih duhova je izbaciti sve nepotrebno u njihovima životima, materijalno što im prijeći put ka unutarnjoj sreći.
Kvareći susjedin televizor ona se otvara svijetu, uzimajući Buci kobasice skreću mu misli na osobe koje ga okružuju, a svojom pojavom probuđuju maštu malene Eve koja uz pomoć dosjetljivog djeda shvaća kako su kućni duhovi šaljiva i dobra stvorenjca koja čuvaju miran san i postoje kako bi u našim životima stvarali mjesta za ono bitno.
Redateljica Tamara Kučinović odavno nas je dobila svojim lutkarskim remek djelima (Dobri doktor Jojboli, Kako se vjetar spustio među ljude), a ovu je predstavu u suradnji s kazališnom družinom Pinklec ostvarila uz pomoć dječje priče Kućni duhovi, Dubravke Ugrešić.
Predstava je duhovita i prepuna forica koje će djecu posebno razveseliti i nasmijati.
Stolne su lutke jako zanimljive, a scenografija kompaktna i dobro osmišljena.
Posebno je zanimljv prikaz duhova igrom svjetla i sjene te poznate melodije koje prate duhove u crtićima i filmovima.
Predstava je namjenjena djeci od 4 do 7 godina, a svrha joj je kroz zanimljivu i vrlo logičnu priču pomoći prevladavanju straha od mraka i čudovišta kod najmanjih.
Naša ocjena: 5/5
Jelena Pervan, Klinfo.hr, 19.4.2013.
______________________________
Lutkarska predstava za sve generacije
Spoj prve generacija domaćih diplomiranih lutkara s uvijek vibrantnom amaterskom populacijom u Dječjem kazalištu Dubrava rezultirao je ‘Kućnim duhovima’, predstavom koju je prema prozi za djecu Dubravke Ugrešić postavila domaća redateljica s ruskom diplomom Tamara Kučinović
Stanje u domaćem lutkarstvu baš i nije blistavo pa čak ni u vrijeme krize, kad bi se moglo očekivati procvat manjih i zanimljivijih formi. Pogotovo je neslavno kako izgleda, točnije kako ne izgleda, domaće lutkarstvo za odrasle, jer ono više čak nije ni na izdisaju nego praktički ne postoji.
Problem s lutkarskim kazalištem jest i repertoarna zaostalost, s obzirom na to da se naslovi najčešće biraju po principu ‘najpoznatije i najlakše’ pa se čak i eksperimenti poput uvođenja drukčijih predložaka smatraju tek ekskluzivom koju u repertoare institucija treba puštati samo na kapaljku. Zato i zagrebački Međunarodni festival kazališta lutaka PIF, kao i ostale slične manifestacije, uglavnom služe kao izlog za inozemno lutkarstvo i različitost njegovih poetika, ali na tome sve i ostaje jer sluha za pomak ovdje uglavnom nema.
Dapače, manja kazališta bolje reagiraju na novosti, ne samo u pogledu literarnog nego i ljudskog materijala. Rezultat je takvog pogleda na stvari i nova, ovoga puta lutkarska suradnja DK Dubrava i čakovečke Kazališne družine Pinklec, s podnaslovom ‘Nevidljivi recept za sreću’.
Zagrepčanka koja je studirala na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, ujedno i jedinoj koja lutkarstvo ima kao punopravni dio kurikuluma, a završila u Rusiji, već je napravila nekoliko predstava u Hrvatskoj, no ‘Kućni duhovi’ su joj debi u rodnom gradu.
Odlučila se, sasvim ispravno, u predstavu prevesti zbirku koju je danas čuvena domaća književnica na radu u inozemstvu napisala još krajem osamdesetih, kao etnološki prosvijetljenu posvetu svim ‘paranormalnim aktivnostima’ u suvremenim domovima.
Kako je riječ o svojevrsnom katalogu krivaca za sve nezgode koje se događaju u sigurnosti navodno toplog i ugodnog svakodnevnog ambijenta, predstava je trebala narativni okvir koji je redateljica sama nadopisala. Jednostavna četiri lika tako uz pomoć kućnih duhova, u koje na početku priče vjeruje tek jedna djevojčica, shvaćaju da se najprije sami moraju osloboditi strahova i opsesija a tek onda za njih optuživati druge. Naravno, sretni je završetak ovakvih priča neizbježan, kao i ponovno pronađena kućna sreća, ali u ovoj predstavi ipak je važnije kako nego što.
Likovno oblikovanje predstave potpisuje gošća iz Rusije Gulnaz Fatikhova, naizgled se ne razlikuje puno od klasičnih postavki – riječ je o presjeku kuće s nekoliko zasebnih soba, čiji stanovnici komuniciraju, kao i u svakoj pravoj urbanoj spavaonici, podizanjem glasa. Međutim, kad se konstrukcija počne rastvarati, a predmeti, posredstvom ‘nadnaravnih sila’ počinju imati svoj zasebni život, i karikaturalne lutke i sama scenografija postiže svoj maksimum u jednostavnosti i efektu. Zasluga je to ipak ponajprije kvalitetne glumačke postave, pravog spoja plemenitog amaterizma čakovečkih Pinkleca, točnije Marija Jakšića i Davora Dokleje, i proizvoda osječkog studija glume i lutkarstva, već hvaljene i nagrađivane Marije Kolb i Matije Kezelea.
Usustavljivanje i poravnavanje njihovih različitih umijeća i iskustava bila je, vjerojatno, jedna od većih redateljičinih zadaća na ovom projektu, no trud se isplatio s obzirom na to da su u konačnici razlike nevidljive, a predstava cjelina iz koje se na da naslutiti tko je, uvjetno rečeno, profesionalac, a tko amater.
Predstava ima gotovo bartonovski prizvuk, jer ‘realističnost’ inscenacije i odnosa među likovima, kao i pomaknuta, ali ipak vjerodostojna scenografija, pružaju dojam lutkarskog filma, a mekoća i stilizacija pristupa jednako funkcioniraju i za publiku kojoj je namijenjena kao i za onu malo stariju.
Iako jest riječ o srednjostrujaškim postupcima, kojima citiranje glazbenih šlagera i pokoja interna zezancija nimalo ne smetaju, ‘Kućni duhovi’ dokaz su da se domaće lutkarstvo nalazi na prekretnici – ili će ostati u niši nezahtjevnosti, gdje opstanak garantira publika koja po nastavnom programu ponekad mora otići i u kazalište, ili će se okrenuti mlađim kadrovima i otvoriti poetici koja komunicira s publikom, bez obzira kojem godištu pripadala. Takva je i o tome govori ova predstava: u potrazi za srećom ponekad je potrebno odbaciti balast, pogotovo onda kad je svima jasno gdje je on i što je.
Igor Ružić, tportal.hr, 22.4.2013.
______________________________
NA PRAVOM PUTU PREMA SREĆI
Kazališna družina Pinklec, Čakovec, i Dječje kazalište Dubrava, Zagreb: Tamara Kučinović (prema romanu Kućni duhovi Dubravke Ugrešić), Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću, red. Tamara Kučinović
Zadnjih nekoliko godina imala sam prilike pogledati mnoga kazališna ostvarenja za djecu, no Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću su među rijetkima koji su, unatoč modernom načinu poimanja, sačuvali istinsku bit dječjeg kazališnog komada – odlično razrađene likove, sjajnu scenu s brojnim vizualnim efektima i istinski humor koji proizlazi iz poistovjećivanja s likovima. Iako je ta lutkarska komedija u pet scena namijenjena djeci od četiri do devet godina starosti i odrasli su se, kao i njihovi mališani, pronašli barem u djeliću izvedbe, poistovjetili se, uživjeli u igru i srdačno se smijali 45 minuta cijelu predstavu.
Redateljica predstave uprizorene prema motivima dječjeg romana Dubravke Ugrešić Kućni duhovi je Tamara Kučinović koja je napravila vrhunski posao u kojem je vidljiva i ruska škola (redateljica se školovala i na Akademiji kazališne umjetnosti u St. Petersburgu u klasi Nikolaja Petroviča Naumova). Kućne duhove ili nevidljivi recept za sreću postavila je u pet scena u kojima se naizmjence nižu realni i nestvarni likovi, što je pridonijelo ritmičnosti predstave.
U Kućnim duhovima četiri stvarna lika žive u zgradi (koja je na sceni uprizorena kao ogromni ormar), u tri stana koji se naslanjaju jedan na drugi. Najgore su prošli Djed Dobriša Ćutković i mala Eva Ćutković jer žive u središnjem stanu te su izloženi čudnim zvukovima koje proizvode susjedi: usamljena Dragica Prištalo koja se tješi sapunicama i punašni Buco kojem je plesna partnerica kranjska kobasica. Već nas sama imena upućuju na karaktere likova: Dobriša je dobar, Dragica je draga, a Buco je bucmast. Mala Eva boji se mraka i uvjerena je kako se ispod njezina kreveta nalazi čudovište. U borbi s maštom pomažu joj personificirane sobne svjetiljke (Neptunko, Plutonko, Saturnija) i plišani prijatelj Mister Medo. Djed je tješi i čudne pojave objašnjava zakonima fizike. I Eva poznaje te zakone, no poput pravog djeteta vjeruje i u čarolije. Jednoga dana duhovi pretjeruju u svojim spačkama, susjedi se udružuju i pokušavaju ih se riješiti operacijama Katapult i Praćka. U tu svrhu odrekli su se svojih najdražih materijalnih stvari. Ipak, duhovi ostaju te se na kraju pokazuju kao „nevidljivi recept za sreću“ kojim su poboljšani odnosi susjeda. Priča završava sretno – rodila se i jedna ljubav.
Likovi se dakle, dijele na stvarne i nestvarne pa je time unesena doza mističnosti u samu radnju. Čaroliji se djeca uvijek ponovo raduju jer je njezin ishod nepredvidljiv i nepoznat. Komentiranjem nekoliko zanimljivih znanstvenih činjenica o Planetima, gravitaciji, izmjeničnoj struji koju je otkrio Nikola Tesla, luksu, Svemiru i slično, mladu se publiku dodatno zainteresiralo za priču. Jer znamo, djeca vole biti istraživači, austronauti pa i superjunaci koji se spašavaju od viših sila. Dakako, odlična razrađenost likova ne bi imala smisla bez glumaca koji se s time znaju i mogu nositi: Marija Kolb (Eva), Matija Kezele (Djed Dobriša), Mario Jakšić (Dragica Prištalo) i Davor Dokleja (Buco Cajzek), a svi su utjelovili i Kućne duhove. Svojom sposobnošću baratanja lutkama, a jednom je lutkom upravljalo više njih istovremeno, pokazali su zavidno umijeće igranja. I glasovi koje su posudili bili su čisti, jasni i puni emocija, jedno riječju – uvjerljivi. Svako od njih zalaganjem i sposobnošću pridonio je uspjehu predstave te je stoga nemoguće nekoga posebno izdvojiti.
Osim vrlo uspješne glume, posebno su oduševili scenografija i rekviziti. Na pozornici je bio samo jedan veliki rustikalni ormar. Vrata na ormaru napravljena su od bijelog platna na koje je nanesen florescentni premaz, a ta je dosjetka bila iznimno korisna za igre svjetla i sjene kojih je u predstavi bilo mnogo. Kad bi se jedna vrata otvorila ukazao je maleni stan, a otvaranje drugih vodilo je u drugi stan… I interijeri stanova maštovito su osmišljeni: rekviziti su birani pažljivo i minimalistički. Dragičin stan je bio opremljen televizorom (na kojem su bile siluete muškarca i žene iz sapunice što je također postignuto igrom svjetla i sjena) i heklanom plafonskom svjetiljkom. Stan djeda Dobriše ima jedan veliki krevet za Evu te jedan krevet koji se diže i spušta, a najzanimljivije su tri lampe koje nose imena spomenutih planeta. U Bucinom stanu nalazimo stol i stolac jer on vječito sjedi i jede svoje „mucice“ (jaja) i kranjske kobasice, dok je sa plafona visjela lonac-svjetiljka kojom se dodatno naglasila Bucina strast za hranom. Za oblikovanje scenografije i scenske dosjetke, kao i za izradu lutaka primarno je zaslužna Guljnaz Rinatovna Fatihova, no mnogo su pomogli i Domagoj Klasić te sama Tamara Kučinović.
I glazba Hrvoja Radnića bila je na visokoj razini, a posebno su se svidjele uspavanka koja uvodi u predstavu, ali i podsjeća kako je riječ o dječjoj predstavi pa je vrijeme da oslobodimo svoju maštu, jer jedino tako možemo istinski razumjeti predstavu. Poznate riječi pjesama poput „trešnje procvale su sve“ i „kad se male ruke slože“ pripomogle su stvaranju domaće atmosfere te dodatno naglasile ono što se htjelo prikazati prvenstveno scenografijom.
Osim fluorescentnom premazom koji svijetli u mraku, Pinkleci se često služe igrom svjetla i sjena. U ovoj su izvedbi koristili osam malih džepnih svjetiljki (svaki glumac po dvije) kojima su radili zanimljive simbole poput križa, plusa, strelice, smajlića i slično, a čime su dobro prikazali nestašnost duhova. Dupliciranje igranja, svojevrsniteatar u teatru, vješto su protkali kroz epizode s Misterom Medom u sinkroniziranju sapunica na televiziji.
Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću lutkarska su predstava koja će svojim umjesnim humorom, uvjerljivošću izvedbe, odlično ukomponiranom glazbom i scenom sa zapanjujućim vizualnim efektima, pokrenuti dječju maštu, a pritom i educirati, podsjetiti da iz života izbacimo sve što nam ne treba i konačno prestanemo čekati da nam sreća padne s neba te sami učinimo korak prema njoj. Scene koje se ponekad odvijaju brzinom onih u američkim animiranim filmovima, odnosno brzinom kadrova u spotovima MTV-a, u potpunosti će okupirati pozornost gledatelja.
© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 8. svibnja 2013.
______________________________
Svjetla u tunelima dječjih strahova
festivali i nagrade…
____________________________
12.9.2013. predstava je sudjelovala na festivalu PIF s izvedbom u Zagrebačkom kazalištu lutaka
17.10.2013. sudjeluje na 16. susretu Hrvatskog centra ASSITEJ i osvaja nagradu: Nagrada za najbolju scensku glazbu dodjeljuje se Hrvoju Radniću za predstavu KUĆNI DUHOVI Dječjeg kazališta Dubrava iz Zagreba i Kazališne družine Pinklec iz Čakovca
