Igra
igrana predstava (5-9 godina)
trajanje: 35 minuta
datum premijere: 25.11.2005.
redatelj: Mario Kovač
dramaturg: Vladimir Stojsavljević
scenografija i kostimografija: Iva-Matija Bitanga i Leo Vukelić
autor i izvođač glazbe: Vlatko Panić
Majstor rasvjete: Dino Čosić
Scenska tehnika: Domagoj Klasić
Igraju
Djevojčica: Jelena Lopatić/Maja Kovač/Valentina Šokec
Dječak: Dino Škare/Petar Atanasoski
“Predstavu „Igra“ radili smo po motivima istoimenog animiranog filma Dušana Vukotića. U tom filmu paralelno postoje dva svijeta: onaj realni, u vidu dječaka i djevojčice koji crtaju, i onaj izmišljeni, u vidu crteža koje dvoje djece crta.
U našoj predstavi igramo se na sličan način. Dvoje glumaca uz pomoć crteža, papira, kolaža, kartona i hrpe likovnog materijala stvaraju maštovit svijet u kojem se neprestano nadmeću u idejama. No, u igri se, kao i uvijek, pojavljuje jaka želja za pobjedom nad onim drugim, koja igru pretvara u nemilosrdnu bitku. Dječak i djevojčica počinju zaboravljati pravila „fer“ igre i varati. Da li će u tom sukobu težiti ka pobjedi, makar izgubili prijatelja, ili će pobijediti prijateljstvo, dođite pogledati!”
Mario Kovač
_________________________________________________
English:
Igra (The Game) is based on the motifs from the animated film by Dušan Vukotić (famous Oscar Award winner Croatian animator). We play in the similar way during our performance. Two actors, with the help of drawings, paper, cardboard and other art supplies create a very imaginative world in which constant rivalry between their ideas is present. But suddenly, during their game a strong urge to win the other one appears and from that moment they both start playing a bit unfairly and cheat, so that harmless game becomes merciless competition. Will that conflict lead to victory, even at price of losing a friend, or the friendship and decent behaviour will win…..
All this is very skillfully conjured up through music, played live by young musician Vlatko Panić (piano & percussions), great direction by Mario Kovač, and spectacular but simple costume design and scenography by Iva-Matija Bitanga and Leo Vukelić. Since the show is nonverbal, a very hard, but excellent job of impersonating a girl and a boy is done by Valentina Šokec and Petar Atanasoski.
__________________________________
Igra u Ankari (Turska) na međunarodnom festivalu LITTLE LADIES, LITTLE GENTLEMEN 2008.
Kritika
ESTETSKI IZNIMNA I ZANIMLJIVA PREDSTAVA
Predstava Igra, kako piše u katalogu, rađena je prema motivima istoimenog animiranog filma Dušana Vukotića. U tom filmu, da se podsjetimo, usporedno postoje dva svijeta: stvarni – Djevojčica i Dječak, i izmišljeni – njihovi crteži. I u predstavi se događa nešto slično. Dvoje se glumaca crtežima, papirima, kolažima, kartonima i obiljem drugih likovnih izraza ili pribora nadmeću u stvaralaštvu. No, u igri se, kao i uvijek, javlja želja za pobjedom. I Djevojčica i Dječak stoga zaboravljaju pravila poštene igre te se ona uskoro pretvori u nemilosrdnu bitku s neizvjesnim ishodom: hoće li u tome sukobu na svršetku nadjačati želja za pobjedom, odnosom poraza suparnika ili – prijateljstvo.
Međutim, ovo je predstava bez riječi, kako joj – rađenoj prema crtanom filmu – i pristaje. Redatelj (Mario Kovač), dramaturg (Vladimir Stojsavljević), likovni oblikovatelji (Iva-Matija Bitanga i Leo Vukelić), a osobito autor i izvođač glazbe (Vlatko Panić) napravili su iznimno zanimljiv kazališni posao i posadili mladice koje mogu – bude li pameti – izrasti u nacionalno prepoznatljiv i autohton kazališni izraz! No, valjalo bi te još vrlo krhke biljčice iznimno pomno zalijevati. Ponajprije skrbi (novčanom, stvaralačkom, organizacijskom…), znanjem, neprekidnim ogledanjem… Drugim riječima, na ovome ne bi trebalo stati, nego taj (takav i sličan!) pristup pozornici za djecu dalje razvijati, njegovati, usavršavati, ogledati se u njemu, nadmetati se, razpisivati natječaje… To može postati zaštitni znak ove kazališne kuće! Mogućnosti su neizmjerne, a sve bez riječi, (smiješnim!) pokretom, živahnom pozornicom, živom glazbom…
Dakle, Panić sjedi za klavirom (neka kopiranja prešućujemo) i glazbom prati svaki glumački pokret. Sklad je savršen. Glumci su, Djevojčica i Dječak, duhoviti, razigrani. (Gledali smo premijeru 25. studenoga, kojoj kritičari ne bi trebali prisustvovati; peta ili deseta predstava u načelu je puno bolja!). Mnogo toga ovisi upravo o razigranosti, o dosjetljivosti, o stvaralačkom nervu glumaca. Naravno, moraju se držati dogovorenog svakog pokreta, ali ipak – tko više živi u samoj predstavi, tko još više sebe daje – bolje igra! Jelena Lopatić i Petar Atanasoski bili su izvrsni. Ali podsjećamo ih da pridjev „izvrstan“ također ima svoj komparativ i superlativ.
Drugi glumački dvojac su Maja Kovač i Dino Škare. Poželio sam i njih vidjeti, pa onda napisati kritiku, ali budući da to nije bilo moguće, nadati se da ne zaostaju za viđenih dvoje, dapače, nadam se njihovu nadigravanju u maštovitoj igri na pozornici.
Redatelj Kovač kao da se pribojavao prevelike glumačke samoizvodivosti, moguće i s razlogom, međutim djeca vole smiješne geste, duhovite pokrete, razigranost, do same granice pretjeranosti. (Voljeli bi oni i preko nje, ali ne valja ih tome učiti!)
Sukob u predstavi preraste u ratni, uključuje se grafoskop, veliko platno, obzor na kojem je sunce, scenografski jednostavno, ali majstorski riješeno, a nas starije zamrljani crteži, kaos i rasap svega makar i samo u crtežu – podsjećaju na onaj posljednji, Domovinski rat. Djeca, a namijenjeno je predškolcima i osnovcima, po prilici do četvrtog razreda – tek tada staju žagoriti, kao da ih je ta iznenadna ružna slika prenula iz zanesenosti i podpune posvećenosti gledanju, bez daha, u tišini. Dalo mi je to misliti da bi predstava bila dobra i bez tolike dramatičnosti, ma koliko da je moguće prerastanje bezazlene igre u zločinački i sverazarajući rat logično i dramaturški savršeno. Pa čak i odgojno.
Može se na prvi pogled činiti da je prenošenje ideje i sadržaja jednog davno gledanog crtanog filma na pozornicu neka vrsta oponašanja, ali nije baš tako! Kovač i družina napravili su – ne znam koliko svjesni – doista estetski iznimnu i zanimljivu predstavu, prepoznatljivu kao made in Croatia. Bravo.
Stijepo MIJOVIĆ KOČAN
(Školske novine, 20. prosinca 2005.)
__________________________________
Predstava je sudjelovala na Osječkom ljetu kulture 2007. godine.
Kog nacrtam, bude živ!
Predstavu Igra redatelj mario Kovač radio je prema motivima istoimenoga animiranoga filma Dušana Vukotića, a premijerno je izvedena u studenom 2005., u Dječjem kazalištu Dubrava. U filmu usporedno postoje dva svijeta: onaj stvarni, u kojem dječak i djevojčica crtaju, te onaj izmišljeni, kao realizacija svega onoga što su njih dvoje nacrtali. I Kovačeva je predstava zamišljena prema vrlo sličnom načelu. Dvoje glavnih glumaca – Valentina Šokec (Djevojčica) i Dino Škare (Dječak) – mnoštvo su osječkih mališana u doista prepunom i prekrasnom ambijentu dvorišta franjevačkoga samostana (u petak, 13. srpnja) zabavili i educirali u predstavi koja je trajala samo 35 minuta, što je i primjereno, s obzirom na to da je namijenjena djeci od 5 do 9 godina. Kostimografiju i scenografiju za ovu predstavu Dječjeg kazališta Dubrava (koje prvi put sudjeluje na Osječkom ljetu kulture) radili su Iva-Matija Bitanga i Leo Vukelić. Prema načelu „manje je više“, upravo kada su u pitanju kostimi, glumci vješto rukovali i zabavljali publiku. Dakako da nije nedostajalo smijeha, glasnih komentiranju zbivanja na sceni pa čak i onih hrabrih mališana koji su uspješno predviđali tijek predstave, što samo potvrđuje da je zaokupila njihovu pozornost i maštu. Glumci su u crtežima, papirom, kolažem, kartonom i hrpom likovnoga materijala stvarali pred očima djece maštovit svijet u kojem su se neprekidno nadmetali u idejama. U igri se, kao i u životu, javlja želja za pobjedom, koja dječju igru pretvara u nemilosrdnu bitku. Dječak i djevojčica počinju zaboravljati pravila fair playa i varaju. Na kraju su se i fizički potukli bilo je tu i suza, no, kao i sva dobra djeca, pokupili su svoje igračke za sobom, doveli bojno polje u red i – pomirili se. Jer, ipak je sve to bila samo igra i to na papiru, premda je katkad poprimala vrlo ozbiljne razmjere i imala opasne posljedice (u onom izmaštanom svijetu). Iako su u svom sukobu u igri težili pobjedi, čak i pod cijenu gubitaka prijatelja, prijateljstvo je pobijedilo! A pobijedilo je i suho, gotovo idealno vrijeme – toplo, no ne prevruće i što nije manje bitno, bez komaraca – pa su klinci neometano uživali u ovoj nenametljivo zabavnoj, pomalo šašavoj i vrlo edukativnoj predstavi, prepunoj pjesme, gegova i neverbalne igre. Svemu je kumovala glazba koju je njezin autor Vlatko Panić uživo izvodio na sceni, dodatno pojačavajući dinamiku priče i zbivanja na bojnom polju, poput trećeg glumca na sceni. A četvrti i ne manje bitan, bila je publika, koja, za razliku od predstava namijenjenih djeci koje se izvode u Barutani, nisu imali problema s mračnim i zatvorenim, pomalo zagušljivim prostorom, u kojem samo prva tri reda vide i čuju. Posebice kada roditelji svoje mališane posjednu u neki od prvih redova, ali – sebi u krilo, ne vodeći računa o onima koji sjede i ništa ne vide iza njih. Ovdje je stoga tijekom predstave vladala sjajna atmosfera, bez graje nezadovoljnih klinaca, koji nakon pet minuta razočarani napuštaju predstavu.
Narcisa Bošnjak, GLAS SLAVONIJE, lipanj 2007.
IGRA na Osječkom ljetu kulture 2007.
__________________________________
Maja Kovač dobila je
NAGRADU ZA NAJBOLJU ŽENSKU ULOGU
na 9. susretu profesionalnih kazališta HC ASSITEJ 2006. godine.
Obrazloženje
MAJA KOVAč za ulogu djevojčice u predstavi “IGRA” Dječjeg kazališta Dubrava iz Zagreba i Egzaktnošću glume, brzinom transformacija i preciznošću u izvedbi, Maja Kovač stvara iluziju anorganskog filmskog vremena. Njezina interpretacija likova i stanja nadilazi funkcionalnost. Svojom kazališnom igrom ostvaruje neuobičajeni ritam i tempo predstave koja nas svojom sugestivnošću navodi na uspoređivanja s drugim, bržim medijima.
__________________________________
Gostovali smo na međunarodnom festivalu
LITTLE LADIES, LITTLE GENTLEMEN
u Ankari (Turska) od 27.4. do 1.5.2008.
