Naslovnica » predstave Dramskog studija

GLOP: Medeja

Produkcija grupe GLOP
Dramskog studija Dječjeg kazališta Dubrava

Ivana Sajko
Bilješke s odigrane predstave / Arhetip: Medeja / Monolog za ženu koja ponekad govori

Premijera: 21.10.2010., u Noći kazališta

Režija: Paolo Tišljarić

Izvode: Dora Prodan, Jasna Lehunšek i Robert Španić

Scenografija: Tea Janković

Kostimografija: Irena Maras

Izbor glazbe: Tatjana Lisac

_______________________________________________

O predstavi

Predstava se igra u staklenom izlogu, stavljajući tako gledatelja u poziciju voajera koji promatra život iza staklene stijene.  Dopuštajući gledatelju da vidi stvari „koje nije pristojno gledati“, odnosno misli ono što „nije dopušteno misliti“ pokušavamo ga dovesti pred samoga sebe. Natjerati tog „samoga sebe“ da misli i osjeća ljudski, usprkos buci koju u komunikacijskom kanalu uzrokuje urbana pop kultura i uvriježeni uzusi ponašanja, čini se kao nemoguć zadatak. Propuštajući kroz taj filter tekst Ivane Sajko stvoren je drugačiji pogled na svijet. Onaj koji se ne boji osude. Onaj koji postavlja pitanja na koja nije moguće dati odgovor. Onaj koji ostavlja odluku o ishodu gledatelju, čovjeku. Jer u svakome od nas, iz dana u dan, rađaju se i u dimu nestaju arhetipi, poput Medeje ili Hamleta s kojima treba živjeti, i umrijeti, ponekad.

O GLOP-u

Grupa GLOP (Grupa za likovno opremanje predstava) uspješno postoji  već dvije godine unutar Dječjeg kazališta Dubrava, a sastoji se od studenata arhitekture, dizajna i humanističkih studija, pod umjetničkim vodstvom Ive Matije Bitange. Prošle godine uspješno likovno opremaju 21 produkciju Dramskog studija DKD-a i asistiraju na izradi scenografije za dječju operu „Mačak u čizmama“ u DKD-u. Članovi: Tarita Mašković, Tea Janković, Irena Maras, Tatjana Lisac, Mirna Lehušek, Paolo Tišljarić.

_______________________________________________

Festivali

 

7. Velesajam kulture održati će se od 20. do 23. siječnja 2011. godine, u organizaciji Kulture promjene SC-a, s devizom ‘Sve po svuda’. Ovogodišnjim Velesajmom, prvim bez podnaslova i tematske orijentacije, dakle svemogućim i zauvijek potencijalnim, odlučili smo se vratiti otkud smo krenuli, usput spaliti sve idole koje smo stekli u međuvremenu te usmjeriti pažnju na ono zbog čega smo uopće i krenuli…

SKAZ, 1. travnja 2011

_______________________________________________

Kritike

IZVJEŠTAJ PROSUDBENE KOMISIJE 35. SKAZA

Stručno povjerenstvo 35. SKAZ-a čine:
Dubravka Crnojević Carić, glumica i redateljica,
Andrija Tunjić, glumac i kazališni kritičar te
Borivoj Radaković, književnik i dramski pisac

Ivana Sajko:
BILJEŠKE S ODIGRANE PREDSTAVE / ARHETIP: MEDEJA / MONOLOG ZA ŽENU KOJA PONEKAD GOVORI

Voditeljica: Iva Lehunšek Panić
Režija: Paolo Tišljarić

Predstava se igra u staklenom izlogu, stavljajući tako gledatelja u poziciju voajera koji promatra život iza staklene stijene.  Dopuštajući gledatelju da vidi stvari „koje nije pristojno gledati”, odnosno misli ono što „nije dopušteno misliti” pokušavamo ga dovesti pred samoga sebe. Natjerati tog „samoga sebe” da misli i osjeća ljudski, usprkos buci koju u komunikacijskom kanalu uzrokuje urbana pop kultura i uvriježeni uzusi ponašanja, čini se kao nemoguć zadatak. Propuštajući kroz taj filter tekst Ivane Sajko stvoren je drugačiji pogled na svijet. Onaj koji se ne boji osude. Onaj koji postavlja pitanja na koja nije moguće dati odgovor. Onaj koji ostavlja odluku o ishodu gledatelju, čovjeku. Jer u svakome od nas, iz dana u dan, rađaju se i u dimu nestaju arhetipi, poput Medeje ili Hamleta s kojima treba živjeti, i umrijeti, ponekad.

Andrija Tunjić
Vješto pisan tekst, ali što je pismeno uvijek nije i umjetnost. Iznuđujući teatar. Agresivnost kao način teatarske prisile koja bi trebala proizvesti zanimanje za takav teatar često je kontraproduktivna. Nevjerojatno je da se teatarskim filozofiranjem, a pogotovo voajerstvom može doći do kazališta koje može proizvesti poticaj da  čovjek sebe misli i osjeća ljudskim. Prirodno je i ljudski da čovjek misli dalje od onoga što ovakve predstave od njega očekuju, jer je to zakon umjetnosti a ne političke prisile. Ma kakva bila prisila, bila ona prisila nad sobom ili prisila nad drugim, ona je uvijek prisila, a ova predstava  je napravljena da nam prisilom nametne drugi svijet i drukčije viđenje našega svijeta. Teško je povjerovati da postoje pitanja na koja svaki čovjek ne može dati odgovor ako to želi. Druga je stvar hoće li se taj odgovor svidjeti redatelju predstave i autorici teksta koja svoje probleme vidi kao opće, pa i arhetipske. Pretencioznu ideju autori predstave ipak su uspjeli pretočiti u gledljivu priču o agresiji kojom su prezentirali nekoliko vrsta nasilja, od kojih se najgorim pokazalo mentalno nasilje. Teatarski zanimljiva ideja su obezličena bijela lica koja sugeriraju obezličeni svijet koji je ipak samo posljedica krize identiteta.

Borivoj Radaković
Ambiciozna i agresivna predstava koja se odvija u izlogu dok publika stoji na otvorenom. Ne baš novost u kazalištu, a tekst koji već pomalo zastarjelo inzistira na muškom grijehu nije doživio sudar  s pričom o Medeji koja, nota bene!, jest počinila zločin. Pokušaj definiranja Medeje kao samo Medeje ostao je tek na verbalnoj razini (što je jedino moguće jer je pokušaj ukidanja mitskog mitskoj osobi nužno neuspješan). Ipak, troje glumaca u kvalitetnoj i vizualno estetiziranoj predstavi pokazalo je zavidnu sposobnost transformacije. Posebno je istaknut (i tekstualno najuvjerljiviji) prizor u kojem govori žena koja stoji iza uspješna muža koji drži politički govor.

Dubravka Crnojević Carić
Vrlo dobra predstava: pametno kraćen tekst, zanimljivo postavljen. Tematizira pitanje identiteta, problematizira pitanja prezentacije, sjećanja, interpretacije. Redateljski i likovno odlično riješeno, a također je i glumački izuzetno kvalitetna. Svo je troje glumaca (Dora Prodan, Jasna Lehunšek, Robert Španić) napravilo odlične  kreacije. Jedna od ponajboljih predstava ovogodišnjeg SKAZ-a.