Gianni Rodari: Telefonske priče – Svijet koji nije zaboravio radost

redatelj Dražen Ferenčina, dramaturzi Dražen Ferenčina i Draško Zidar, scenograf Mijo Pavelko, kostimografi Mijo Pavelko i Vanda Grba, skladatelj Igor Karlić, oblikovatelj svjetla Damir Gvojić, igraju: Blanka Bart, Snježana Lančić Prpić, Mijo Pavelko i Draško Zidar

Ženu koja broji koliko puta ljudi kihnu, muškarca koji prodaje planine i gradove i gospođu koja marmeladu može napraviti i od krumpirove kore na jednom mjestu može okupiti samo čarobnjak mašte kakav je talijanski pisac Gianni Rodari.

U svojoj najpoznatjoj knjizi Telefonske priče Rodari provlači svoje junake kroz najnevjerojatnije i beskrajno maštovite situacije, a iznenađenje i humor čekaju najmlađe čitatelje (gledatelje), u svakoj rečenici, na svakoj stranici i u svakom prizoru. Svatko može biti junak Rodarijeve proze: ljubičica, rak, miš koji je junak stripa, čarobnjaci, fantastična bića, čak i semafor ili – nos. Čudesni svijet neograničene scenske mašte zaštitni je znak ove radosne i zaigrane predstave koja uzima nekoliko Rodarijevih priča i scenski se poigrava njima, podsjećajući da je svijet zanimljivo i pozitivnom energijom ispunjeno mjesto u kojem se baš sve može dogoditi – ako dopustimo mašti da vlada.

Vesela dječja igra u interpretaciji virovitičkih glumaca ne izbjegava ‘ozbiljne’ teme, smrt, rat, ljudsku zloću, ali ih okreće naglavačke i prilazi im s druge, zabavne i pozitivne strane. Zloćesti generali u ratu koji žele od crkvenih zvona napraviti ubojiti top koji će dokrajčiti neprijatelja bivaju izigrani. Njihov top, umjesto da puca i sije smrt odjekuje veselom zvonjavom koja umjesto smrti donosi mir i veselje, pa generalima ostaje jedino da pobjegnu i potraže neki novi rat. Ženi koja pravi najbolju marmeladu na svijetu i pomaže siromasima prijeti moćni, bahati car. No, umjesto stradanja dobre žene u svijetu u kojem propise pišu moćni kako bi zaštitili vlastite povlastice, čemu najčešće svjedočimo u brutalnoj stvarnosti, car je taj koji gubi. Jer, ljudi su se pobunili, zaprijetili caru i – pobijedili.

Rodari, a s njim i ova predstava mogu sve ono što je danas postalo nemoguće u stvarnosti koja otkriva svoju ružnu, kriznu stranu i u kojoj više ne postoji mašta, a i do nade je sve teže doći. Telefonske priče otvaraju vrata u izmaštani scenski svijet u kojem je sve, (zamislite, čak i pravednost!) moguće i u koji se možemo skloniti od sve mračnije i tužnije stvarnosti. Rodarijev svijet je svijet radosti, neobuzdane mašte i veselja. A to jest ono što nam danas najviše nedostaje.

Jasen Boko

__________________________________

Navečer u 18 sati gostuje HNK Varaždin s predstavom RUKE PO RANKU – ulaznice su u slobodnoj prodaji (rezervacija)

Vesna Kosec-Torjanac/Ranko Marinković: RUKE PO RANKU

22. veljače 2013. godine bila je 100-ta godišnjica rođenja Ranka Marinkovića, romanopisca, dramatičara i novelista, „hrvatskog Voltairea“, kojeg mnogi kritičari, uz Krležu i Andrića,  stavljaju na pijedestal hrvatske književnosti 20. stoljeća. Uz roman Kiklop i dramu Glorija, u njegova se najbolja ostvarenja ubraja zbirka novela Ruke, objavljena 1953. godine, s deset novela: Mrtve duše, Karneval, Suknja, Anđeo, U znaku vage, Koštane zvijezde, Prah, Benito Floda von Reltih, Ruke i Zagrljaj. 1962. godine Mrtve duše i U znaku vage integrirane su u roman Kiklop, a uvodno mjesto u zbirci zauzima novela Samotni život tvoj, dok je naknadno izostavljena novela Karneval.

Dramski tekst Ruke po Ranku temeljen je na noveli Ruke, a motivski se dotiče i novela Mrtve duše te Zagrljaj i Samotni život tvoj. Iako je motiv ruku prisutan u svakoj noveli, u Rukama su Lijeva i Desna autonomni likovi pomoću kojih autor postavlja epistemološka i ontološka pitanja u svom osebujnom doživljaju stvarnoga svijeta, problematizira smisao ljudske egzistencije, smisao sebe, smisao pisanja i uopće stvaranja. Lijeva je simbol iskonskog porijekla, nježnosti, osjećajnosti, podređena Desnoj koja je forma, civilizacija, razum, Demiurg i ljudski ponos. Raspolućenost čovjeka između stvaranja i razaranja, između humanog i degradacije ljudskog, moderna je varijacija erazmovske pohvale ljudske ludosti. Ironijskim propitivanje zbilje pomoću personaliziranih ljudskih udova pomaknuo je stvarni svijet prema svijetu groteske i apsurda.

U alegoričnom iskazivanju smisla uopće, odvažili smo se uhvatiti ukoštac s Rankovom mukom, njegovim zadiranjem u samoga sebe, autoreferencijalnim problemom umjetničkog stvaranja i, s druge strane, stvarnošću koja je gledana Rankovim, ali i našim očima. Jer, našoj je stvarnosti, možda više no ikad, potreban Rankov komentar kako bismo se i sami zapitali o pravom putu, o humanizmu koji nam nedostaje, kako bismo bili odvažniji u odluci da je stvaranje naša zadaća i želja, da su Lijeva i Desna uvjet jedna drugoj.